Na Vimbldon sam se ove godine vratila posle dugo vremena. Dovoljno dugo da čovek pomisli kako ga tamo više ništa ne može iznenaditi. Prevarila sam se. Vratila sam se sa mnogo utisaka. Sa velikog finala o kome će se još dugo govoriti, sa mečeva koji će ući u istoriju, sa novim šampionima i starim rivalstvima. Naslovne strane, sasvim zasluženo, pune su Janika Sinera, Saše Zvereva, Novaka Đokovića i drugih velikih imena svetskog tenisa.A ipak, kada me neko pita ko je na mene ostavio najdublji utisak, ne pomislim ni na jednog od njih. Već na Tokita Odu. Za mnoge, verovatno, nepoznato ime. A ne bi trebalo da bude.Tokom više od dve decenije izveštavanja sa Vimbldona imala sam privilegiju da iz neposredne blizine gledam gotovo sve velike šampione svoje epohe. Od Monike Seleš i Serene Vilijams, Pita Samprasa i Andre Agasija, preko Rodžera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, do današnjih generacija. Divila sam se njihovom talentu, mentalnoj snazi i sposobnosti da pobeđuju kada je najteže. Ali retko me je neko naterao da razmišljam manje o tenisu, a više o životu. Tokito Oda jeste.Dok sam ga gledala kako osvaja svoj treći Vimbldon, posle nekoliko minuta prestala sam da vidim invalidska kolica. Videla sam samo vrhunskog sportistu. Čoveka koji se bori za svaku loptu, koji ne odustaje ni kada poen deluje izgubljeno, koji igra sa osmehom i sa nekom tihom odlučnošću koju nije moguće odglumiti.Najveće bitke, shvatila sam tada, ne vode se na Centralnom terenu Vimbldona. One počinju mnogo ranije, daleko od reflektora, kamera i aplauza.Kada je imao samo devet godina, lekari su mu dijagnosticirali osteosarkom, agresivni rak kostiju. Posle operacije ostao je u invalidskim kolicima. Za većinu ljudi to bi bio kraj jednog detinjstva i kraj mnogih snova. Za njega je bio početak.Dok je ležao u bolnici, gledao je svog sunarodnika Šinga Kuniedu, najvećeg japanskog tenisera u invalidskim kolicima. Tada je odlučio da će jednog dana biti bolji od svog idola. Zvučalo je kao dečački san. A ispostavilo se da je to zaista bio plan.Sa sedamnaest godina postao je najmlađi grend slem šampion u istoriji tenisa. Danas, sa samo dvadeset godina, već ima deset grend slem titula, paraolimpijsko zlato i tri pehara vimbldonskog šampiona.Dok sam gledala njegov finalni meč, nisam videla samo sportistu koji odbija da izgubi, već i čoveka koji se krije iza velikog šampiona. NJega sam, zapravo, otkrila tek nekoliko trenutaka pošto je meč bio završen.Nakon što je podigao pehar, slučajno ga je ispustio. Pehar se malo iskrivio, on ga je pogledao, nasmejao se i rekao da sada izgleda čak bolje – kao umetničko delo. Ne znam zašto mi je baš taj trenutak ostao u sećanju. Možda zato što u njemu nije bilo ničega osim iskrene radosti jednog dvadesetogodišnjaka. Nije bilo predstave. Nije bilo poze. Samo osmeh dečaka koji je ostvario svoj san.I upravo tu priča prestaje da bude samo priča o tenisu. Postaje priča o našim sumnjama, strahovima i trenucima kada poverujemo da nismo dovoljno jaki, dovoljno hrabri ili dovoljno dobri da se izborimo sa onim što nam je život stavio na put. Postaje priča o svima nama.I tada bi valjalo da se setimo Tokita Ode. Ne zato što će naši problemi nestati. Nego zato što nas njegova priča podseća da čoveka ne određuju prepreke koje mu život postavi, već hrabrost sa kojom odluči da se sa njima suoči i da ih savlada.Sa ovog Vimbldona mnogi će pamtiti šampione, rekorde i velika finala. Ja ću pamtiti jednog tihog dvadesetogodišnjaka iz Japana koji me je, više nego bilo koji pobednički govor ili podignuti pehar, podsetio šta zapravo znači biti pravi pobednik.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.