Ponavljanje ima neobičan odnos sa ljudskim umom. Primer za to je osećaj deža via, kada pogrešno pomislimo da smo već prošli kroz neku novu situaciju – što nas ostavlja s nelagodnim osećajem „već viđenog“. Međutim, pokazalo se da je upravo deža vi svojevrsni uvid u način na koji naš sistem pamćenja funkcioniše.Istraživanja su pokazala da se ovaj fenomen javlja kada deo mozga koji detektuje poznato postane „nesinhronizovan“ sa stvarnošću. Deža vi je signal koji vas upozorava na ovu čudnost: to je neka vrsta „provere činjenica“ za sistem pamćenja, piše Science Alert.Ali ponavljanje može učiniti nešto još jezivije i neobičnije.Suprotnost deža via je „žame vi“, kada nešto što znate da je poznato deluje nestvarno ili nekako novo. Istraživanje, koje je osvojilo Ig Nobelovu nagradu za književnost, ispitalo je mehanizam koji stoji iza ovog fenomena.Žame vi može uključivati viđenje poznatog lica koje iznenada deluje neobično ili nepoznato. Muzičari to ponekad dožive – na trenutak se izgube u veoma poznatom muzičkom delu. Možda ste to imali kada ste otišli na poznato mesto, iznenada postali dezorijentisani ili ga videli „novim očima“.Manje uobičajen od deža via, ali i uznemirujuć fenomenOvo iskustvo je još ređe od deža via i možda čak i neobičnije i uznemirujuće. Kada pitate ljude da ga opišu u upitnicima o svakodnevnim iskustvima, oni daju odgovore poput: „Kada pišem na ispitu, pravilno napišem reč, kažem ‘apetit’, ali je stalno ponovo gledam jer sumnjam da bi mogla biti pogrešna.“U svakodnevnom životu, to može, ali i ne mora biti uzrokovano ponavljanjem ili zurenjem. Jedan od autora članka, Akira, doživeo je to dok je vozio autoputem, pa je morao da stane u zaustavnoj traci da bi ‘resetovao’ svoju nepoznanicu sa pedalama i volanom. Srećom, retko je u „divljini“.Jednostavno podešavanjeNe zna se mnogo o ovom fenomenu. Ali stručnjaci su pretpostavili da bi ga bilo prilično lako indukovati u laboratoriji. Ako zamolite nekoga da nešto ponavlja iznova i iznova, često će otkriti da to postaje besmisleno i zbunjujuće.To je bila osnovna šema njihovih eksperimenata jamais vu. U prvom eksperimentu, od 94 studenta osnovnih studija je zatraženo da iznova i iznova zapišu istu reč. To su uradili sa dvanaest različitih reči, od uobičajenih poput „vrata“ do manje uobičajenih poput „mašina“.Učesnicima je rečeno da zapišu reč što brže mogu, ali im je dozvoljeno da stanu i dato im je nekoliko razloga zašto bi mogli da stanu, uključujući osećaj čudnosti, dosadu ili bol u ruci.Najčešća opcija je bila da stanu jer su stvari počele da im se čine čudno, pri čemu je oko 70% učesnika stalo barem jednom zbog osećaja definisanog kao jamais vu. To se obično dešavalo posle oko jednog minuta (33 ponavljanja) – i obično sa poznatim rečima.U drugom eksperimentu, korišćena je samo reč „the“, pod pretpostavkom da je najčešća. Ovog puta, 55% ljudi je prestalo da piše iz razloga koji odgovaraju definiciji jamais vu (ali nakon 27 ponavljanja).Iskustva učesnikaLjudi su opisivali svoja iskustva nizom izjava, od „Gube značenje što ih više gledate“ do „kao da sam izgubio kontrolu nad rukom“, a omiljena je bila „ne izgleda kako treba, skoro kao da to zapravo nije reč, ali me je neko prevario da pomislim da jeste“.Autorima je trebalo oko 15 godina da napišu i objave ovaj naučni rad. Godine 2003, činilo se intuitivnim da će se ljudi osećati čudno kada više puta napišu istu reč. Jedan od njih, Kris, primetio je da su ga redovi koje je morao više puta da piše kao kaznu u srednjoj školi činili čudnim – kao da nije stvarno.„Trebalo je 15 godina jer nismo bili toliko pametni koliko smo mislili. Nije bila novina za koju smo mislili da jeste.“ Godine 1907, jedna od nepravedno previđenih osnivača psihologije, Margaret Floj Vošbern, objavila je eksperiment sa svojim učenikom koji je pokazao „gubitak asocijativne moći“ za reči u koje su gledali tri minuta. Vremenom su reči postale čudne, izgubile značenje i fragmentirale se.Dublji uvidiOvaj jedinstveni doprinos je ideja da transformacije i gubici značenja sa ponavljanjem prate poseban osećaj – džamai vi, pišu autori članka.Žame vi je signal da je nešto postalo previše automatsko, previše tečno, previše repetitivno. Pomaže nam da „iskočimo“ iz trenutne obrade, a osećaj nestvarnosti je zapravo provera realnosti.Ima smisla da se to desi. Naši kognitivni sistemi moraju ostati fleksibilni, omogućavajući nam da usmerimo pažnju tamo gde je potrebno, umesto da se predugo gubimo u repetitivnim zadacima.Tek počinjemo da razumemo žame vi, naglašavaju stručnjaci. Glavno naučno objašnjenje je „zasićenost“ – preopterećenje reprezentacije do tačke besmislenosti.Srodne ideje uključuju „efekat verbalne transformacije“, u kojem ponavljanje reči iznova i iznova aktivira takozvane susede, tako da, na primer, počinjete da čujete reč „kosa“ u petlji, ali onda slušaoci izveštavaju da čuju „haljina“, „stres“ ili „cvećara“.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
53
sledeći članak